OSCE je tu praksu u svom izvještaju iz 2018. godine nazvao “najvidljivijim oblikom diskriminacije u oblasti obrazovanja u Bosni i Hercegovini”. Zanimljiva u tome je činjenica da su baš misija OSCE-a u BiH te OHR posredovali u nastanku ovakvih škola, pravdajući to kasnije namjerom da one budu prijelazno rješenje.
Nedavno je u Daytonu obilježena 30. godišnjica potpisivanja Mirovnog sporazuma i završetka agresije Srbije i Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu. Između ostalih prisustvovao je i ministar vanjskih i evropskih poslova Hrvatske Gordan Grlić Radman, koji je na na jednom od panela govorio pohvalno o praksi nazvanoj “dvije škole pod jednim krovom” u obrazovanju Federacije Bosne i Hercegovine. Zalagao se pritom da taj princip treba primijeniti u cijeloj BiH. Tako se oni koji su u Evropskoj uniji i sebe vole nazivati “nositeljima europskih vrijednosti” zalažu za diskriminaciju, segregaciju i kršenje ljudskih prava koju je civilizirani svijet davno odbacio, a međunarodne institucije osudile njihovo postojanje u Bosni i Hercegovini.
U nastavku teksta možete pročitati kako je to u Zeničko-dobojskom kantonu izgledalo na svom početku, a kako danas.
Baška bošnjačka, baška hrvatska djeca
U zbornici smo zatekli nekoliko nastavnika. Doček je bio šokantan. Tek što sam uspjela zapitati je li to zbornica u kojoj su Bošnjaci, stariji čovjek koji je sjedio uvrh stola, a kojeg su kasnije njegove kolege oslovljavale sa Tomo, dočekao me pravom baražnom vatrom tražeći – i istovremeno ne dozvoljavajući da bilo šta kažem – da objasnim kako ja ovdje imam pravo tražiti samo Bošnjake, kako se uopće usuđujem da tražim bilo koga a da ne zatražim dozvolu od ravnatelja te kako oni, što god da ih pitam, ništa neće kazati bez odobrenja ravnatelja, kako ono, kako ovo… bezbroj kako.
Nije pomoglo što je uljudno zamoljen da snizi ton, jer se očito pred njim nije nalazio isprepadani đak prvak. Tomo je govorio i govorio grmećim glasom cijeli sat vremena. I kazao sve ono što “neće kazati bez odobrenja ravnatelja”.
Konstatacija da je novinarka ovdje došla na gotovo stanje – baška bošnjačka i baška hrvatska djeca – i pitanje zašto se i ovdje ne bi mogao provesti zajednički nastavni plan i program kantonalnog Ministarstva obrazovanja, izazvali su burnu reakciju. Njegova koleginica, učiteljica Ana, u tom je momentu uz sveopću galamu s one strane novinarskog diktafona, ustala iza stola, podbočivši se objema rukama o kukove, nagnula se nadamnom i vikala:
-Kako baška!? Šta baška!? Kako Vi to vidite baška!!? To su dva programa!!!
Iako Ana nije prestajala govoriti, do riječi je, ipak, došao njen stariji i smireniji kolega, kome ne znamo ime.
– Kako mislite da se u jednom odjeljenju može govoriti na dva jezika? Hoće li djeca muslimana govoriti na hrvatskom, ili srpska? Neće!
Pravdajući svoju oštru dobrodošlicu prošlogodišnjim lošim iskustvom s novinarima i Tomo je dao plastični doprinos u objašnjenju opravdanosti primjene dva nastavna plana i programa:
– Kako ću ja muslimanskoj djeci diktirati rečenicu “Baba čuva krmaču”. Prvo, morao bih kazati nena, a ne baba. A ako je već nena, onda ona čuva kozu. A u tom slučaju, ostade zapostavljena krmača. A ja to – neću!
Ova sličica iz života nastavnika – a konkretno desila se u Osnovnoj školi Žepče 2000., nešto više od godinu od uvođenja prakse “dvije škole pod jednim krovom” u obrazovni sistem Zeničko-dobojskog kantona – opisuje svu ostrašćenost koja je pratila prve godine uvođenja dva etnička (mnogi ih pogrešno zovu nacionalnim) nastavna plana i programa u jednoj istoj školi.
Kako ću ja muslimanskoj djeci diktirati rečenicu “Baba čuva krmaču”
OSCE je tu praksu u svom izvještaju iz 2018. godine nazvao “najvidljivijim oblikom diskriminacije u oblasti obrazovanja u Bosni i Hercegovini”. Zanimljiva u tome je činjenica da su baš misija OSCE-a u BiH te OHR posredovali u nastanku ovakvih škola, pravdajući to kasnije namjerom da one budu prijelazno rješenje.
Od tada je prošlo 26 godina, a ovakve škole u kojima se sasvim legalno pristankom vlasti, a istovremeno i protivzakonski i nestatutarno i protivustavno – vrši diskriminacija i segregacija djece kroz koju u školi uče djecu da među Hrvatima i Bošnjacima koji su do 1992. išli u ista odjeljenja, sada odjednom postoje nepremostive etničke i kulturološke razlike.
Poslijeratnio proširenje granica Žepča na hrvatska sela
A šta je prethodilo teritorijalnom homogeniziranju hrvatskog naroda u ZDK i sljedstveno tome formiranju “dviju škola pod jednim krovom”?
Nakon završetka agresije na BiH i potpisivanja Vašingtonskog, a onda Dejtonskog sporazuma, hrvatski politički faktor je – prvo u nastajanju okruga, a kasnije kantona, uz pomoć međunarodne zajednice, odnosno tadašnjeg visokog predstavnika u BiH Carlosa Westendorpa – izdejstvovao od bošnjačkog političkog faktora proširenje granica općine Žepče na sela zavidovićke i maglajske općine u kojima je živjelo hrvatsko stanovništvo.
Westendorp nije prezao ni od ucjena da bi postigao cilj, što je na kraju i uspio. Tako je od Žepča u kojem je po popisu iz 1991. godine bilo većinsko bošnjačko stanovništvo sada napravljena općina u kojoj su Hrvati većina. Bio je to pečat na onu “ko je jamio – jamio”.
A cilj se vidi u dokumentu objavljenom na web-stranici OHR-a 1999. godine gdje stoji da “zahvaljujući etničkoj većini, Hrvati bi bili u mogućnosti da se pozovu na član 69. Ustava Zeničko-dobojskog kantona, koji glasi: Općine u kojima većina, u smislu nacionalne strukture, ne odgovara većini u kantonu u cjelini, nadležne su za sljedeće oblasti: obrazovanje, kulturu, turizam, lokalnu privredu, humanitarna pitanja i radio-televiziju.”
Izvjestan napredak postignut je četiri godine nakon naše posjete žepačkoj Osnovnoj školi, školske 2004/2005., kada su škole u Žepču pravno i administrativno ujedinjene. Nakon toga je Općinsko vijeće donijelo zaključak kojim prihvata da će realiziranjem prijenosa nadležnosti iz čl. 69 Ustava Zeničko-dobojskog kantona s Kantona na Općinu Žepče posebno provesti postupak izmjena i dopuna Statuta da bi se osigurala zaštita vitalnog nacionalnog interesa konstitutivnih naroda općine Žepče.
Tako je od Žepča u kojem je po popisu iz 1991. godine bilo većinsko bošnjačko stanovništvo sada napravljena općina u kojoj su Hrvati većina. Bio je to pečat na onu “ko je jamio – jamio”.
Zatim je Skupština ZDK 28. jula 2009. godine donijela Zakon o prijenosu nadležnosti u obrazovanju, u kojem čl. 2. (od ukupno četiri) propisuje da Općina ima obavezu obezbjeđenja ustavnih odredbi o vitalnim nacionalnim interesima te principima i procedurama prilikom odlučivanja u Općinskom vijeću, a koje osiguravaju zabranu bilo kakvih oblika diskriminacije, odnosno segregacije u obrazovnoj djelatnosti.
I tu se stalo. Prijelazno rješenje postalo je trajno. Diskriminacija i segregacija ostale su na snazi. Ostalo je historija koja se ispisuje do danas.
U već pomenutom izveštaju OSCE-a iz 2018. o “dvije škole pod jednim krovom”, odnosno dva nastavna plana i programa pod jednim krovom, stoji: “Razlikuju se od slučaja do slučaja. Ono što im je svima zajedničko je da se u njima vrši segregacija djece i da se kroz tu segregaciju u školi uče da među njima postoje nepremostive razlike. U postkonfliktnoj BiH, to povećava stepen nepovjerenja među pripadnicima različitih etničkih grupa, otežava pomirenje i predstavlja dugoročnu prijetnju stabilnosti, sigurnosti i ekonomskom napretku. Praksa postojanja ‘dvije škole pod jednim krovom’ predstavlja kršenje međunarodnih konvencija, kao i domaćih zakona. U okviru ‘dvije škole pod jednim krovom’, učenici imaju zakonsku mogućnost da se upišu u bilo koju od te dvije škole. Međutim, praksa je pokazala da je školsko okruženje, uključujući i nastavne planove i programe, prihvatljivo pripadnicima samo jedne etničke grupe”.
I to je činjenica koja se u Žepču može odnositi samo na hrvatske učenike. Oni se upisuju isključivo u dijelove škola u kojima se provodi hrvatski nastavni plan i program, dok se bošnjačka djeca upisuju i u škole sa hrvatskim NPP-om u slučaju kada imaju bolje uvjete za obrazovanje (osnovna škola) ili ako u dijelu srednje škole po bosanskom NPP-u nemaju obrazovanje za zanimanje koje je njima interesantno, kao što je npr. obrazovanje za web-dizajnera. A zašto takvih zanimanja nema i u bosanskom NPP-u?
Sad dolazi na red pitanje upisne politike, koju predlaže jedna od ukupno tri općinske službe. Jedan od onih koji su za Stav govorili o stanju u žepačkom obrazovanju u okviru dva etničko / nacionalna plana i programa bio je i Nedžad Hodžić, profesor bosanskog jezika i književnosti u Srednjoj mješovitoj školi.
Zakon o prijenosu nadležnosti provesti do kraja
On kaže da je suština problema u tome što Zakon o prijenosu nadležnosti za djelatnost osnovnog i srednjeg obrazovanja na Općinu Žepče, a koje je prethodno imao Kanton – nije proveden do kraja. Objašnjava da Općina nije ispunila obavezu po tom Zakonu da prilikom odlučivanja u Općinskom vijeću osigura zabranu bilo kakvih oblika diskriminacije, odnosno segregacije u obrazovnoj djelatnosti.
Također, po sadašnjem Statutu Općine ne može se osigurati ravnopravna zastupljenost Bošnjaka i Hrvata na čelu službi kojih je ranije bilo šest, a sada tri, i po kojem je načelnik imao zamjenika iz reda drugog konstitutivnog naroda, a po sadašnjem Statutu je suveren i samostalno može donositi odluke.
S obzirom na to da je nekadašnji balans sadašnjim Statutom poremećen na štetu Bošnjaka, tako ostavlja prostor za dogovor dvojice (Hrvata i Bošnjaka) u četiri oka po cijenu nanošenja štete pravima Bošnjaka. Posljedica je i to da nema kritične mase Bošnjaka koja će prijedlog uputiti u vijećničku proceduru. A i kad nešto dođe do vijećnika, Statutom nije predviđeno glasanje po etničko / nacionalnom (vitalnom) interesu, već po stranačkom gdje se dešava da jedni drugima podmeću nogu iz ličnog ili stranačkog interesa i uz dvotrećinsku većinu.
Sve manje učenika
Vratimo se na 2000. godinu u Osnovnoj školi Žepče. Do godinu ranije, nakon izgnanstva iz Žepča, bošnjačka djeca su pohađala nastavu u Begovom Hanu, naselju na 20-om kilometru od Žepča prema Zenici, a srednjoškolci su pohađali školu u selu Golubinja, na pola puta od Begovog Hana do Žepča. Povratak u njihov grad se u 1998. i 1999. odvijao prilično dobro i sve više djece je, sada iz Žepča, moralo vozariti u Begov Han. Među njima je bilo mnogo prvačića pa su se roditelji organizirali tako da je po jedan od njih svaki dan putovao autobusom s djecom do Begovog Hana. Na kraju im je bilo previše i tražili su od lokalnih vlasti i Kantonalnog ministarstva obrazovanja da omoguće njihovoj djeci pohađanje Osnovne škole Žepče, u koju je već išlo 1.200 hrvatske djece iz svih sela u okolini tog gradića, i još djeca iz Maglaja i Zavidovića izuzevši Novi Šeher.
Tadašnji direktor Matijević se opirao uz izgovor da je škola prebukirana, zanemarivši pritom činjenicu da je Škola u svojim najboljim danima imala čak 2.700 đaka i 100 nastavnika i da niko od njih nije imao nastavu u zbornici, kao što je bio slučaj u vrijeme posjete Školi. A onda su roditelji zaprijetili blokadom magistralnog puta M-17 i nakon nekoliko dana, uz isti broj hrvatske djece, škola više nije bila prebukirana pa je bošnjačkoj djeci dato šest učionica.
Tada su u hrvatskom dijelu škole radili samo Hrvati, a u bošnjačkom Bošnjaci, plus dva Hrvata koji su predavali strane jezike. Tada je direktor Mirko Matijević kazao autorici ovog teksta:
– Nikakva farsa od nazovi zajedničkog nastavnog plana i programa neće proći, jer plan i program nacionalne grupe predmeta oduzima veći dio nacionalne posebnosti Hrvata i nema nikakvih problema oko provođenja dvojnog plana i programa.
Prema kazivanju nastavnika i “jednih” i “drugih” nije bilo nikakvih međuetničkih problema iako su ih se pribojavali, zbog čega su napravili raspored velikog odmora u različito vrijeme, što se kasnije pokazalo nepotrebnim: Išli su na zajedničke izlete i ekskurzije, učestvovali na zajedničkim školskim manifestacijama…
No Bošnjaci u Osnovnoj školi Žepče, koja je oformila deset bošnjačkih odjeljenja, imali su više razloga za nezadovoljstvo: niko od njih nije bio u Upravnom odboru Škole i niko od nadzornika iz Pedagoškog zavoda u Zenici nije došao u posjetu iako se u nastavnom procesu suočavaju s mnogo teškoća. Nisu imali nastavnih učila ni knjiga za lektiru.
Matijević se požalio da za cijelu godinu otkako su dva načelnika (bilo je na snazi Prijelazno općinsko vijeće) napravila sporazum o dva nastavna plana i programa pod istim krovom, niko se iz vlasti nije pojavio da pita kako je ovdje. Kazao je da Škola nije pozvana ni na jedan seminar za direktore škola, ali redovno traže podatke i oni ih šalju.
A kakva je situacija danas?
Od pravnog i administrativnog ujedinjenja škola 2004/2005. godine do danas, koja podrazumijeva jednu administraciju i jednog direktora – situacija u žepačkom obrazovanju nije za pohvaliti, diskriminacija i segregacija je i dalje na djelu gledajući primjer Srednje mješovite škole Žepče:
– Štaviše, očajna, jer i dalje imamo jednog direktora, ali i dva nastavna plana i programa. U nastavi nema miješanja učenika, zajedno su na školskim priredbama i u neformalnim kontaktima, a profesori idu iz jednog nastavnog plana i programa u drugi već kako im treba da dopune normu.
Profesor Hodžić: Prijenos nadležnosti nije dokraja proveden
U novom krilu škole dograđene su dvije učionice, a djeca koja imaju bosanski nastavni plan i program pohađaju nastavu u baraci koja izgleda kako jedan dugi vagon, nema hodnika, iz jedne učionice ulazi se u drugu, pregradni zidovi su od drveta, a školske radionice su blizu tako da buka iz njih ometa nastavu. Dakle, tu idu isključivo učenici koji imaju nastavu po bosanskom nastavnom planu i programu.
A što se tiče drugih škola, naprimjer Salezijanski centar (Katolički školski centar “Don Bosco” kojeg vode salezijanci Hrvatske rimokatoličke provincije sa sjedištem u Zagrebu op.a.) za našu školu je spejs šatl i 70 posto svih učenika u toj obrazovnoj ustanovi su Bošnjaci. Bošnjačka djeca devetog razreda koja pohađaju nastavu po bosanskom nastavnom planu i programu meta su na Danima otvorenih vrata kod salezijanaca, jer toj školi fali učenika. A djece je i inače sve manje u Žepču, jer ljudi odlaze, a oni što ostaju ako imaju jedno dijete – to je uspjeh. S obzirom na prostorne, obrazovne i kadrovske kapacitete problem je evidentan za sve škole i nastavne programe u Žepču. Da neki nastavnici i profesori ne bi ostali bez norme, formiraju se čak odjeljenja koja broje sedam do osam učenika – kaže prof. Nedžad Hodžić.
Mješovita srednja škola Žepče: Medicinski tehničari idu na praksu u Zenicu
On dodaje i da stalno upisuju isto zanimanje medicinskog tehničara, a nemaju uvjeta za to. Učenici putuju na praksu u 44 kilometra udaljenu Zenicu i već 7-8 generacija se u tom zanimanju školuju za njemačko tržište. U toj ustanovi djeca se obrazuju još i za vozače, CNC-operatere, a formirano je i po jedno odjeljenje Gimnazije te ekonomskih tehničara za svaki razred. O tome kakva je atmosfera s obzirom na podijeljenost, Hodžić kaže:
– Kod naših Bošnjaka i u školama i u Vijeću i u narodu – sve je u fazonu “šuti, ne talasaj”.
Kaže i to da Pedagoški zavod u Zenici ne šalje svoje nadzornike u nastavu po bosanskom nastavnom planu i programu i s tom ustanovom do prošle godine nisu imali nikakav kontakt, kada su pozvani na jedan seminar, odnosno webinar. Način na koji se biraju nadzornici je, kaže Hodžić, apsurdan:
– Na oglasnu ploču se postavi obavijest da se među nastavnicima biraju dva nadzornika za hrvatski nastavni plan i program i dva za bosanski nastavni plan i program. Izbor se vrši prema etničkom ključu pa ko je bliži stranci taj će biti i izabran. Jedan je nadzornik za sve predmete i profesore pa je tako njemu kao profesoru bosanskog jezika nadzornik njegov kolega koji predaje matematiku.
Neke od ovih navoda potvrđuje u telefonskom razgovoru Ilija Barešić, pomoćnik načelnika za općinsku upravu i društvene djelatnosti:
– Stručni nadzor obavljaju izabrani savjetnici iz reda uposlenih nastavnika, a ako ima potrebe tražimo od Pedagoškog zavoda Zenica da nam pošalje odgovarajućeg savjetnika.
Međutim, na pitanje postavljeno nadležnima u Pedagoškom zavodu vrše li stručni nadzor nad radom škola u Žepču, uključujući oba nastavna plana i programa, odgovorili su da od školske 2009/2010, kada je donesen Zakon o prijenosu nadležnosti ZDK za djelatnost osnovnog i srednjeg obrazovanja na Općinu Žepče, ne obavljaju poslove koji se odnose na pedagoško-stručni nadzor i savjetodavno-instruktivni rad s nastavnicima, stručnim saradnicima i saradnicima u osnovnim i srednjim školama na području općine Žepče, a u Usori od školske 2015/2016. godine.
Barešić negira da je baraka u kojoj nastavu pohađaju bošnjačka djeca po bosanskom nastavnom planu i programu – baraka:
– Tako je zovu u narodu, ali je to skup dobro opremljenih radionica za praktičnu nastavu, a teoretska nastava se odvija u zgradi Srednje mješovite škole. I sve funkcionira kako treba, to je najsavremenija škola na Balkanu.
Na pitanje ko finansira rad ovih škola, Barešić odgovara da ih finansira Zeničko-dobojski kanton. Na ovom mjestu, kad se zna ko finansira, nameće se pitanje i ko kontrolira i nadzire osiguranje uvjeta za rad po pedagoškim standardima, i materijalnim i obrazovnim. Evo šta stoji u u odgovoru Vlade ZDK na zastupničku inicijativu iz avgusta 2017, koja se odnosila na izmjene Zakona o prijenosu nadležnosti u osnovnom i srednjem obrazovanju na Općinu Žepče:
“(…)Pri tome ponovo naglašavamo da se prenesenim ovlastima sa Zeničko-dobojskog kantona na Općinu Žepče, nije uspostavio nikakav presedan ‘pravnog starateljstva’ u segmentu osnovnog i srednjeg obrazovanja, ili neka druga kontrolno-nadzorna pravna forma u kojoj bi se odluke Općinskog vijeća Žepče ili Službe za društvene djelatnosti pa i samog općinskog načelnika, dodatno odobravale, nadzirale ili kontrolisale od strane Ministarstva za obrazovanje, nauku, kulturu i sport koje nema nadležnosti za inspekcijskim nadzorom nad radom obrazovnih ustanova na području općina Žepče, niti stručnog pedagoškog nadzora od strane Pedagoškog zavoda.”
Dakle, već više od 15 godina – ista meta isto odstojanje. Ni koraka prema poštivanju konvencija o ljudskim pravima te zabrane diskriminacije i segregacije – a čije poštivanje je obaveza BiH na putu prem Evropskoj uniji – kao i dosljednom provođenju Ustava BiH, Zakona o prijenosu nadležnosti sa ZDK na općinu Žepče, Statuta Općine Žepče, Pravila upisnog područja… A ljudi odlaze… i djece je sve manje…
Pitanja bez odgovora
Ministarstvu obrazovanja, kulture i sporta Zeničko-dobojskog kantona e-mailom su upućena pitanja:
– Koje su ingerencije Ministarstva obrazovanja ZDK nad školama na području Žepča, odnosno u školama sa NPP Hercegovačko-neretvanskog kantona i NPP koje je propisalo Ministarstvo obrazovanja ZDK?
– Ko vrši nadzor nad provođenjem NPP – koji je propisalo Ministarstvo obtazovanja HNK i NPP koji je propisalo Ministarstvo obrazovanja ZDK – u školama u Žepču i Usori, Pedagoški zavod Zenica ili neki drugi?
– Prošlo je 26 godina od kada je resor obrazovanja u Žepču spušten s kantonalnog na općinski nivo. Kako ocjenjujete ovaj period sa stručne / obrazovne i političke strane?
– Postoje li neriješena pitanja, a ako postoje kako ih mislite riješiti?
– Kako komentirate činjenicu da postojanje tzv. dvije škole pod jednim krovom – odnosno jedne škole s dva nastavna plana i programa (jedan za bošnjačku, a drugi za hrvatsku djecu) – zbog segregacije učenika predstavlja kršenje međunarodnih konvencija o zaštiti ljudskih prava, čija je potpisnica i BiH: Opće deklaracije o ljudskim pravima, Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, Međunarodne konvencije o eliminaciji svih obilka rasne diskriminacije, Konvencije o pravima djeteta, Konvencije protiv diskriminacije u obrazovanju, Evropske konvencije o ljudskim pravima te Ustava Bosne i Hercegovine, kao i Pravila upisnog područja?
– Smatrate li da će njihovo kršenje spriječiti Bosnu i Hercegovinu da uđe u Evropsku uniju?
– Šta je, prema Vašem mišljenju, put kojim treba ići da odredbe pomenutih konvencija budu provedene u tim školama?
Do zatvaranja ovog teksta odgovori nisu došli.
Pedagoški zavod Zenica nije odgovorio na jedno od pitanja:
– Sa stručne strane gledano, kakav je vaš stav o faktičkoj segregaciji u školama u kojima su učenici u nastavi razdvojeni po etničkoj i religijskoj pripadnosti te koji koji je put da se prevaziđe segregacija u obrazovanju?
Pomoćnik načelnika Općine za upravu i društvene djelatnosti Ilija Barišić, iako je u telefonskom razgovoru obećao, nije odgovorio na pitanja upućena e-mailom:
– Od OSCE-a je postojanje tzv. dviju škola pod jednim krovom (fizički ili administrativno-pravno) okarakterizirano kao segregacija učenika, što šteti daljnjem razvoju društva u skladu s međunarodnim konvencijama o ljudskim pravima. Kako vi gledate na to?
– Imate li namjeru unaprijediti u tom pogledu stanje u školama i ako da, na koji način?
Direktor Gačić: Obrazovanje po dva nastavna plana i programa osjetljiva tema
Direktor Srednje mješovite škole Žepče Adil Gačić je kazao da je “tema vrlo osjetljiva” i ne želi o njoj govoriti putem telefona.
Direktor Osnovne škole Žepče Boris Sović, ni nakon proslijeđene poruke na njegov broj mobitela o čemu želim da razgovaramo, niti poslije toga na opetovane pozive – nije se javio.
www.stav.ba
